- Autor: Lav Rubinštajn

Meni se zaista posrećilo. Spadam među srećnike koji žive dovoljno dugo (a i pamet me još uvijek dosta dobro služi) da bi me ljetnji fudbalski dani koji su veselo tekli ulicama mog rodnog grada neizbježno i živo, začuđujuće precizno podsjetili na jedno drugo, davno prošlo, uzbudljivo moskovsko ljeto 1957.
Bilo mi je već punih deset – ne tako mnogo da bih sve razumio i ne tako malo da ne razumijem ništa. Tog ljeta je građanima prestonice bilo usrdno preporučeno da svoju djecu privremeno odvedu van Moskve. Kako se desilo da su mene ostavili – ne znam. Uglavnom, tih dana smo Saša Smirnov i ja, moj drugar i komšija kojeg su iz nekog razloga takođe zaboravili, bezbrižno švrljali po centru grada i blenuli u nama dotad nezamisliva čudesa kao što su živi crni ljudi i Indusi. A oni su veselo šetali ulicama našeg grada, radosno se smijali, pjevali na nekim nama nedokučivim jezicima i svirali na nekakvim nama misterioznim instrumentima.
Poklanjali su nam značke i razglednice koje smo dugo brižno čuvali u našim zbirkama egzotičnih predmeta, prije nego što su godine učinile da svi ti čarobni predmeti netragom iščile i nestanu.
Taj VI Svjetski festival omladine i studenata je bez pretjerivanja bio epohalan. Odjednom je postalo očigledno da smo do tada živjeli u crno-bijelom svijetu. Duh nezamislive slobode lebdio je nad specijalno za tu priliku uređenim gradom, nad umivenom i proljepšalom Moskvom.
Ne gvozdena, već čelična zavjesa iza koje smo živjeli – tih dana je bila otvorena. Tačnije odškrinuta. Ali kroz taj procjep je grunula tako moćna bujica svjetla i vazduha da je cijelo pokoljenje mojih sunarodnika još mnogo godina ostalo ošamućeno.
Ova dva događaja – tadašnji svjetski festival i sadašnje svjetsko fudbalsko prvenstvo – i pored očiglednih razlika se ipak negdje rimuju. I nijesam ja jedini koji je primijetio tu očiglednu rimu.
Osim spoljnih sličnosti primjetne su i bitne razlike, i to ne samo u epohama i informacionim i tehnološkim okolnostima. Čini mi se da je glavna razlika između ova dva događaja u tome što su oba dohujala i prohujala s vihorima koji duvaju iz dva dijametralno suprotna pravca.
Festival iz daleke 1957. nauk je o tome da sloboda nije apsolutan pojam. Ona je opipljiva samo u kontekstu neslobode. Ona se da opipati isključivo čulima. Sloboda je tek osjećaj slobode i ništa više od toga. A taj osjećaj smo tada zaista imali. Ne, slobodu nam naravno nijesu dali. Samo su nam je kroz odškrinutu zavjesu pokazali.
Slobodu nijesmo imali, ali osjećaj jesmo. I mada sam tada bio tek deran, taj osjećaj sam snažno doživio i zapamtio.
Danas, po svim (kako vole da kažu) kvantitativnim pokazateljima slobode ima mnogo više. Toliko da je čak neumjesno porediti ta dva vremena. Da je neko tada rekao da će jednoga dana naši građani slobodno putovati u inostranstvo i čitati svaku knjigu koju požele, niko mu ne bi vjerovao.
Naravno, slobode danas ima neuporedivo više nego tada. Ali osjećaja slobode… Ne bih se usudio da tvrdim.
To je sada. A tada…
Mnogi slikari starije generacije su docnije više puta priznali da je francuska izložba u Moskvi potpuno preokrenula njihove predstave o umjetnosti i dala prvi snažan impuls svemu što se i danas naziva savremenom ruskom umjetnošću. I koliko god se sovjetsko ideološko rukovodstvo kasnije trudilo da se ti „pederasti apstrakcionisti“ stave na svoje mjesto, svi ti pokušaji su ostali bez rezultata. Na ideološkom planu je stvar s umjetnošću zauvijek bila završena.
Poslije Festivala su se pojavili šminkeri (stilяgi) – prvi estetski disidenti. Poslije Festivala su se pojavile i prve predodžbe o modi. Poslije Festivala se pojavio i rokenrol. Poslije Festivala je naša omladinska subkultura stekla prve, možda plašljive, možda i provincijalne, ali zato veoma izrazite karakterne crte. Na ulicama su se pojavili i prvi muvatori (farcovщiki), svojevrsni kulturni heroji, često vrlo koristoljubivi, no zato odvažni i dosledni posrednici u živoj razmjeni koja je tekla između sovjetskih žitelja i predmeta, uglavnom zapadne svjetske materijalne kulture. I duhovne – takođe. Ko vam je tada mogao prodati ploču Elvisa Prislija ako ne oni? Bili su to Hermesi tog vremena. I Prometeji, a vlast se prema njima otprilike isto tako loše odnosila.
Meni je dopalo da doživim taj moskovski Festival i to i danas smatram velikom srećom u životu.
A ljudi 15 ili 20 godina stariji od mene često su se sjećali jednog drugog, kratkog, takođe sjajnog vremena kada su se vratili s fronta, puni priča o tome kako su vidjeli neki drugi svijet, sreli nekakve druge ljude, družili se s vojnicima i oficirima savezničkih armija. Njima se činilo da će od tada pa nadalje „sve biti drugačije“. Oni su to takođe smatrali svojom velikom srećom, bez obzira na to što im je ubrzo bilo objašnjeno kako stvari zaista stoje.
Istorijsko iskustvo nam govori da kada je totalitarna ili autokratska vlast, pod uticajem ovih ili onih – najčešće spoljašnjih – političkih pritisaka prinuđena da svojim građanima ponudi „gutljaj slobode“, to se potom gotovo uvijek preokreće u agresivnu reakciju režima. „Gucnuli ste malo – dosta“, kaže vlast građanima koji su se nečemu ponadali.
Kratka poslijeratna avantura sa časopisom‚ Amerika‘‘ i gramofonskom pločom na kojoj je s jedne strane Edit Utjosova na engleskom pjevala‚ „Letimo kroz maglu‘‘, a s druge Aleksandra Kovalenko na ruskom ‚ „Johnny is a boy for me‘‘, završena je mrakobijesnom državnom kampanjom „borbe protiv kosmopolitizma“.
A direktna posledica sve te festivalske vrtoglavo-ushićene euforije bili su istorijski susreti Hruščova s predstavnicima stvaralačke inteligencije, na kojima im je jasno stavljeno do znanja da prestanu da se zanose.
Šta nam se sprema poslije ovog karnevalsko-fudbalskog ljeta? Nešto će nam se sigurno desiti. U to sam uvjeren. Ali bolje da ne pogađamo, da ih ne inspirišemo. I da im ne sugerišemo.

Peščanik.net